Osećaj da promene dolaze vrlo često desi se nenadano. Neusaglašenost tempa života koji živimo i tempa prirode u nama ne dozvoljava nam da oslušnemo sopstvenu podsvest i intuiciju. Čovek vrlo često neće da osluškuje. Plaše nas promene isto koliko i neočekivana dešavanja, kao i situacije koje ne možemo kontrolisati.
Predpostavljam da se, od momenta kada sam napustio roditeljski dom, čitav proces kroz koji sam prošao sastojao od niza nekontrolisanih situacija. Promene koje su se događale su, u različitim fazama mog umetničkog stvaranja i njegovog shvatanja, bile definisane događanjima iz unutrašnjosti, iz mesta u kojem sam bio u mislima. Verujem da su događaji u periodu od 2010. do 2015. i njihovi akteri ostali primarni motiv posmatranja i proučavanja onoga što ću nazvati osnovnom građom svojih radova i formata u kojima danas radim.
Predznanje o tome da je porodica matična ćelija društva, u društvu u kome smo, može se razumeti višeznačno. Da li spona u potpisu braka između muškarca i žene formira porodicu? Ili je poverenje i uzajamni oslonac dvoje ljudi seme porodičnog odnosa? Da li odnos društva prema instituciji porodice formira načelo i kodekse ponašanja te porodice i određuje njeno stvaranje ili je to unutrašnji poriv čoveka da deli dobro koje nosi u sebi sa nekim ko je njegov i kome i on sam pripada?
Vodeći se idejom da je porodica specifični društveni obrazac koji okuplja naizgled različite karaktere, a koji opet kroz svoj odnos kreiraju određeni narativ kao odgovor društvu, rad Sveta porodica sam predstavio kao ilustraciju i belešku jednog realnog vremena i niza događaja koji su se dogodili u skorašnjem vremenu i ovdašnjem prostoru. Sastavljen od tri košulje i dve haljine, ovaj rad ne predstavlja realnu knjigu. Mada su izrađeni objekti gotov proizvod, koji se ovog momenta posmatra kao završen umetnički rad, pravo formiranje knjižnog bloka i priče unutar njega zahteva druge uslove i izmeštanje ovih objekata u drugu poziciju.
Rad je izrađen na platnu koji se u nekim delovima Srbije popularno naziva krsnica, a njegovi delovi se sastoje od kombinacije razgradivih i ne razgradivih materijala. Ilustrujući karaktere petočlane porodice, na svakom od izvedenih objekata, vodio sam računa o tome šta od crteža koji ih predstavlja podlaže vremenskoj promeni, a šta ne. Shodno izboru ličnosti brinuo sam o onome što ostaje naknadno, kada se sećanje na njih ugasi i ne bude postojalo nikakvo svedočanstvo o tome da su postojali. Prikupljajući građu o ovim ljudima, nakon višemesečnog rada, shvatio sam koliko promenljiv i nepredvidiv jedan karakter može biti. Kako nečija individualnost može trpeti promene od autoritativne ličnosti unutar porodice. Iz tog razloga se, na primer, na košulji najstarijeg deteta u porodici (oglodana riba sa kičmom od špenadli) kao glavni nepropadajući materijal koristi metal, sa predznanjem da, ma koliko trpeo promenu i menjao formu, ne gubi na snazi. Poetički konstrukt ovde nije isto što i motivski. Znajući da se umetnička knjiga, kao format, ovde pojavljuje samo u ideji, a sastojana je od pet objekata koji su u međusobnom odnosu, poetski deo definisan je odvojeno od motivskog.
Motivska struktura definiše se karakterom članova porodice i njihovim odnosima. U narativu radova crteži se nadovezuju i vrlo često jednom iskorišćen materijal se ponavlja, ali u različitoj funkciji, na nekom drugom komadu. Ovako postavljena veza između odevnih predmeta ukazuje posmatraču na postojanje narativnog toka, ali dostupnog samo u naznakama. Poetski deo definisan je i objedinjen temom o porodičnoj grobnici. Ovaj format sahranjivanja vrlo je popularan u malim društvima koja veruju u jedinstvo porodice i smatraju da članovi treba da se drže zajedno, čak i na onom svetu. U velikim gradovima ovaj princip je dugo bio popularan zbog uštede prostora. Postoje te predispozicije da groblja progutaju gradove, i obratno — da groblja zađu u život svakodnevnice, gubeći svoje sakralno značenje, duhovnost i mistiku mesta. Na grobljima koje sam posećivao uvek se govorilo šapatom — Da ne uznemirimo mrtve, govorili bi stariji.
U prirodnim uslovima grobnice materijal košulje bi se raspao ostavljajući jedinstven trag od materijala koji ne trpi promenu okruženja (metal, plastika, akril, lepak, nitro materijali…). Slaganjem jednog materijala (objekta) na drugi, u fazi raspadanja (sistem slaganja mrtvačkih sanduka), ilustracije se nadovezuju jedna na drugu. Obučeni karateri su nosioci svoje istorije koji čekaju da se istorija drugog nadoveže na njihovu. Raspad materijala i sleganje zemljišta na dnu grobnice formiralo bi skupinu materije koja se u ovom radu posmatra kao knjižni blok. To zapravo predstavlja interaktivnost umetničke knjige Sveta porodica, koja strogo zavisi od vremena i uslova u kojima se ovi objekti pojavljuju i postavljaju.
Potreba da se prikažu veze i odnosi unutar porodice koju poznajem rezultira višebojnim crtežom i kombinovanim materijalima u formalnom smislu, kao i jednim introspektivnim procesom prisećanja, evociranja i preispitivanja događaja kojih se sećam. Iz potreba da sačuvam ono što sam za njih smatrao važnim prepustio sam formu knjige ideji o vremenu kao važnom elementu formiranja te knjige. Nisam imao potrebu da napravim objekat koji će zaista podsećati na knjigu. Ona je samo inspiracija za nastanak ovog rada. Znam da će vreme i prostor svojim delovanjem na ove objekte vršiti pritisak i praviti promenu koji su pravili i na ljudima kojima su košulje i haljine namenjene. Element interaktivnog ovde ne zavisi od posmatrača. Posmatrač se u nekom trenutku isključuje. Njemu se nudi gradivni materijal, objekti sa crtežom i finalni rezultat, koji je još uvek u ideji. Dodirivanje objekata dozvoljeno je samo onde gde posmatrač na licu mesta izvodi promenu podizanjem okovratnika ili otkopčavanjem košulje, zarad prikaza priče koja kreira sveukupnu sliku o karakteru kojem pripada.
Ova knjiga nije poziv na zabavu i iznenađenje. Ova knjiga još uvek i nije knjiga. Ovo je predstava jednog mikrokosmosa koji je sa svojim kodeksima definisao autora i doveo ga u poziciju da doživljeno prepriča. Građa za jedno promišljanje koje nosi ideju o ljubavi prema krvnom srodstvu i situacijama koje prolazimo sa bližnjima. Narativ jednog davnog vremena koje će se ponoviti kako se košulje sa svojim vlasnicima budu stavljale pod pokrov zemlje, ponovo formirajući jaku sponu započetu životom, prekinutu smrću.
“Is there a place
Where I can pay respects
For the death of my family?
Show some respect.
Between the three of us-
There is the mother and the child.
Then, there is the father and the child.
But no man and a woman,
No triangle of love.
…
I’d raise a monument of love.
There is a swarm of sound
Around our heads.
And we can hear it.
And we can get healed by it.
It will relieve us from the pain.
It will make us a part of
This universe of solutions,
This place of solutions.
This location of solutions.”
Family, Bjork (Vulnicura, 2015)
Rad je nastao kao zadatak na predmetu Grafika knjige 3, na drugoj godini Doktorskih akademskih studija.