Stvarno nestvarne priče Imaginarni prijatelji kao inspiracija za kreiranje paper cut slikovnice za djecu

Sjećate li se šta ste sanjali i šta ste sve mogli vidjeti kada ste bili dijete? Kako je tada bilo lako ili teško imati prijatelje? Pamtimo li igranje u pjesku, trčanje oko zgrada ili koliko smo silno željeli da budemo veliki i odrasli? Upravo je djetinjstvo, kao bogat period u životu svakog čovjeka, polazna tačka ovog master rada.

Slikovnica za djecu nastaje kao opipljiv trag mog istraživanja o imaginarnim prijateljima i djeci koja ih imaju. Slikovnicu čini deset priča kratke forme o dvanaest izmišljenih drugara sa koji ma su se stvarna djeca igrala. Priče vizuelno nadopunjuje deset ilustracija rađenih paper cut tehnikom. Isjecanje oblika od papira i ilustrovanje na taj način, blisko je dječijoj igri, pa mogu reći da je upravo odabir tehnike ilustrovanja knjige zaokružio cijeli projekat.

Kao dijete sam voljela bajke, voljela sam sve te izmišljene svjetove, a stvarnost je uvijek bila pomalo anemična. Često je sceni nedostajao neki vuk, ili mač, ili sposobnost da letim, da pričam sa životinjama, otkrivam paralelne svjetove… Možda je to razlog zašto su mi ta ko zanimljive priče o imaginarnim prijateljima, o tim nestvarnim stvorenjima koja su bivala toliko realno iskrojena u dječijoj mašti, da su postajala dio stvarnosti. Nikada nisam imala imaginarnog prijatelja ali, na osnovu prikupljenih ispovjesti ljudi koji su ih imali, mogu da zaključim da su to dragocjene avanture. Zamislite da vam je prijatelj veliki pernati mravojed koji živi u vašem televizoru!

Ne pamtim takve prijatelje jer ih nisam ni imala, ali pamtim žutu pletenu trakicu za kosu sa prišivenim malim plastičnim lepti rom roze boje. Pamtim tu trakicu jer ju je nosila djevojčica sjajnih crnih očiju i crne kovrdžave kose, djevojčica koja mi je, 25 godina nakon tog dana kada smo se upoznale, i dalje prijateljica. Djeci su potrebni prijatelji i nisu ništa manje bitna prijateljstva koja imamo u djetinjstvu od onih koja dolaze u godinama koje slijede. Kada si dijete učiš da dijeliš igračke, saznaješ o boli koju ružne riječi mogu da nanesu, testiraš hrabrost braneći najbolju prijateljicu i sebe od komšinice koja galami na vas jer ste našle da se igrate baš pod njenim prozorom i to baš u vrijeme kada se emituje serija koju ona prati. Kasnije ti roditelji kažu da nije fino tako pričati sa odraslima, a ti ipak znaš da vas dvije niste zaslužile bukvicu i da ćete se i dalje boriti protiv nepravde.

U ovom pisanom dijelu master rada pobliže ću objasniti ideju mog projekta. Pokušaću da približim sam proces nastanka paper cut ilustracija i pokušaću da predstavim kratki istorijat ove umjetnosti od papira. Rećiću nešto o jednom zanimljivom psihološkom fenomenu i sve ono što je pratilo nastanak slikovnice kao celine.

Pa počnimo!

Ilustracija iz knjige Stvarno nestvarne priče
Ilustracija iz knjige Stvarno nestvarne priče

 IMAGINARNI PRIJATELJI

O fenomenu imenaginarnog prijatelja
Kada se pomene pojam imaginarnog prijatelja, obično se pomisli na neopipljivo biće, u potpunosti stvoreno u dječijoj mašti, koje ne liči na bilo koje biće sa ove planete i koje je tu jer je dijete usamljeno. Međutim, imaginarni prijatelji i razlozi za njihov nastanak dolaze u mnogo veličina i oblika. Tako neka djeca imaju drugare koji su likovi iz crtanih filmova, druga u potpunosti kreiraju originalne likove, dok treća za omiljene sagovornike imaju razne rekvizite kao što su plišane igračke, ormari ili njihove sopstvene ruke.

Pored toga, ove fantazije se razlikuju i po tome koliko dugo ih neka djeca zamišljaju i koliko dugo se igraju sa njima. Nekada su ta bića svakodnevno prisutna i djeca se godinama sa njima „druže“. Druga zabilježena postojanja ovakvih prijatelja jesu povremena i tranzitorna, gdje se po potrebi djeteta bića pojavljuju i nestaju iz njegove fantazije. Zabilježeni su i neobični slučajevi u porodici gdje su poput nošene, ali i dalje upotrebljive, odjeće imaginarni prijatelji prenošeni sa starijeg djeteta na mlađe. Nerijetko djeca imaju dva ili više imaginarnih prijatelja u isto vrijeme, a nekada ih je čitava gomila. Nažalost, neka djeca iskuse i tzv. imaginarne neprijatelje. Nekada bi ovakvi entiteti bili tu da bi pomogli djeci da prevaziđu neke strahove, a nekada bi se djeca jednostavno svađala sa svojim dobrim izmišljenim prijateljima, jer ti prijatelji ne rade uvijek ono što njihovi kreatori od njih žele. Dešava se i da djeca čine neke nestašluke i da kažu da su to uradili imaginarni drugari ili da su njih, djecu, nagovorili da to urade.

Postoje mnoge predrasude o djeci koja imaju imaginarne prijatelje. Često se smatra da su ta djeca stidljivija, da su im slabe socijalne vještine, da teže komuniciraju sa okolinom, da imaju neke poteškoće u razvoju. Međutim, istraživanja su pokazala da su ovo ipak samo predrasude. Dženifer Mauro (Jennifer Mauro) je sprovela istraživanje na ovu temu, poredeći djecu koja imaju imaginarne prijatelje sa onom koja ih nemaju. Poredila je djecu koja su istog uzrasta, pola i koja imaju sličnu socio-ekonomsku pozadinu. Jedina razlika je bila u pogledu stidljivosti i fokusiranja pažnje. Utvrđeno je da su djeca sa imaginarnim prijateljima zapravo manje stidljiva i plašljiva od djece koja nemaju imaginarne drugare. Takođe, ovom studijom je utvrđeno da se djeca sa imaginarnim prijateljima lakše fokusiraju na zadatke. Ono što se pojavljivalo kao bitna razlika je da su djeca sa imaginarnim prijateljima imala veći vokabular. Statistike pokazuju da je ovaj fenomen prisutniji kod prvorođene djece, a nerijetko se javlja ubrzo nakon rođenja drugog djeteta. Još jedna zanimljivost je i da ovakva djeca gledaju manje televiziju, jer im tu ulogu zamjenjuju upravo imaginarni drugari. Ipak, ovi rezultati se nisu pojavljivali u svim studijama tako da se dolazi do zaključka da obe grupe djece dijele mnogo sličnosti i da razlike među njima nisu velike.

Dolazimo do onog dijela za koji mislim da nas sve zanima – zašto djeca stvaraju izmišljene prijatelje? Kao što takvi prijatelji dolaze u mnogo varijacija, tako su i razlozi za njihovo nastajanje raznovrsni. Izuzev primarne funkcije partnera za igru, djeci imaginarni prijatelji mogu da pomognu da se lakše nose sa izvjesnim psihološkim potrebama. Činjenica je da djeca koja žive u stresnom okruženju i imaju emotivne poteškoće, imaju imaginarne prijate­ lje. Razlog za to je očigledan – imaginarni prijatelji im pomažu da se nose sa problemima iz stvarnog života. Takvi prijatelji vas vole kada se osjećate odbačenim od drugih, slušaju vas kada vam je potreban neko da vas sasluša, ne otkrivaju tajne koje im povjerite. Ipak, iako je velik postotak djece koja razviju takva prijateljstva kao reakciju na neki problem, takve prijatelje imaju i djeca koja odra­sta­ju­ u zdra­voj sredi­ni­ i to je ono što či­ni ovaj fe­nomen­ još zanimljivijim.

Najčešći razlozi zašto djeca imaju imaginarna prijateljstva su: zabava i empatija, usamljenost, razne vještine (ili je imaginarni prijatelj neko ko konstantno traži pomoć pa dijete u poređenju sa njim ispada super heroj ili prijatelj ima nadljudske sposobnosti pa dijete ima jakog saveznika i ponosno je što ima takvog prijatelja), ograničenja u životu (imaginarni prijatelj može da uradi sve što dijete ne može), izbjegavanje krivice (djeca često krivicu za svoje nestašluke prebacuju na imaginarne prijatelje), strahovi (kroz igru sa imaginarnim prijateljima, neka djeca prevazilaze svoje strahove), olakšavaju komunikaciju sa okolinom, odgovor na traumu.

Imaginarni prijatelji u slikovnicama za djecu
Naravno da su mi upravo slikovnice koje su se bavile imaginarnim prijateljima bile jedno od polazišta za ovakvu temu završnog rada na master studijama. Iz tog razloga ću pokušati da vam ukratko prezentujem neke od meni najljepših i najšašavijih izdanaka književnosti za djecu koji se bave upravo ovom tematikom.

Slikovnica Tamo gdje su divlje stvari autora Morisa Sendaka (Maurice Sendak) je klasik svjetske književnosti za djecu i jedan od razloga zašto sam i ja odlučila da napravim slikovnicu o imaginarnim prijateljima.

Ilustracija iz knjige Tamo gdje su divlje stvari
Ilustracija iz knjige Tamo gdje su divlje stvari

Knjiga ima predivne bogate ilustracije i priču koja na jednostavan način, sa svega 10 rečenica, pokazuje svu kompleksnost dječije mašte. Priča počinje tako što Maks (glavni junak) odlazi u svoju sobu na spavanje bez večere jer je bio neposlušan. U svojoj sobi on izmašta cijelu šumu iz koje dalje plovi do zemlje Divljih stvari. Tu počinje avantura sa nevjerovatnim stvorenjima iz dječakove mašte. Ova slikovnica je donijela autoru brojne nagrade i jedna je od najprodavanijih slikovnica širom svijeta, sa preko 19 miliona prodatih primjeraka. Tamo gdje su divlje stvari je 2009. doživjela svoju ekranizaciju u istoimenom filmu režisera Spajk Džonsa (Spi­ ke Jonze).

Sljedeća koja mi je privukla pažnju je knjiga Biklove avanture: Neimaginarni prijatelj autora Dana Santata. Knjiga govori o imaginarnim stvorenjima koja žive na ostrvu i čekaju da ih djeca izmisle i prizovu, kako bi bili savršeni prijatelji. Bikl je jedan od imaginarnih prijatelja kome je dosadilo da čeka i polazi sam u potragu za djetetom kome će biti prijatelj. Ilustracije su vedre, dinamične i stiče se utisak da se gledaju kadrovi iz nekog animiranog filma. Autor je 2015. godine za ovu knjigu dobio prestižnu nagradu Kaldekot medalju. Dobitnik ove nagrade je i Moris Sendak 1964. za Tamo gdje su divlje stvari.

Ilustracija iz knjige Biklove avanture
Ilustracija iz knjige Biklove avanture

Priča o Fredu, imaginarnom prijatelju koji se plaši da će biti zamjenjen stvarnim prijateljem je slikovnica Imaginarni Fred. Ilustracije su jednostavne, ali neobične. Likovi koji su stvarni su crtani crnim tušem, a imaginarni prijatelji su plave boje i krup­ nog rastera. Priča je poučna i nesvakidašnja jer posmatra svijet iz ugla imaginarnog prijatelja.

Korice knjige Imaginarni Fred
Korice knjige Imaginarni Fred
Ilustracija iz knjige Imaginarni Fred
Ilustracija iz knjige Imaginarni Fred

Još jedna u nizu šarmantih junakinja priča o izmišljenim drugarima je i Dori Fantazmagori. Dori je šestogodišnjakinja koja, nakon što je njena starija braća i sestre ignorišu, stvara svoj svijet i dobroćudna čudovišta u njemu. Crno bijeli crtež koji više izgleda kao skica, i tekst koji je pun šaljivih rečenica, su prava poslastica za djecu, ali i za odrasle.

Korice knjige Dori Fantazmagori
Korice knjige Dori Fantazmagori

Nilson je ogromna tirkizna gorila koja ima problem sa izljevima ljutnje, ali ima Ameliju, malenu djevojčicu, koja mu pomaže da se kontroliše. Još jedna zabavna priča o prijateljstvu sa imaginarnim likom nalazi se unutar korica knjige Budi miran, Nilsone!. Ilustracije vedrog kolorita, slikane akrilom, su obogaćene kreativnom tipografijom koja je i sama dio ilustrovane slike. Ova slikovnica je još jedan svjetao primjer u kojem je autor teksta ujedno i autor ilustracija.

Ilustracija iz knjige Budi miran, Nilsone!
Ilustracija iz knjige Budi miran, Nilsone!

Filip zna da mu je Brok (bajker koji nosi majicu sa lobanjom­i mač na leđima) najbolji prijatelj ikada, iako ga niko drugi ne vidi. Jednom prilikom porodica zaboravlja Broka na putu za sajam i oba prijatelja su razočarana, ali cijeloj priči naravno slijedi sretan kraj. Stvarnost je ilustrovana delikatno i „mekano“ akvarelnim bojama, a Brok je nacrtan crnom voštanom bojicom i izgleda kao da je iscjepan iz dječije sveske. Zaboravili smo Broka je predivna priča vri jedna pažnje ljubitelja slikovnica sa neobičnim ilustracijama.

Ilustracija iz knjige Zaboravili smo Broka
Ilustracija iz knjige Zaboravili smo Broka

Iako nije slikovnica, na ovoj listi zaslužuje da se nađe i kultni strip Kalvin i Hobs. Priče prate nestašnog dječaka Kalvina (Calvin) i njegovog prijatelja Hobsa (Hobbes), koji je zapravo plišana igračka tigra. Strip je bio objavljivan cijelih deset godina, od 1985. do 1995. godine, a doživio je i publikacije u vidu knjiga koje su prodate u preko 45 miliona primjeraka širom svijeta. Kalvin i Hobs ostaju i danas jedan od najdražih stripova i za djecu i za odasle.

Ilustracija iz knjige Kalvin i Hobs
Ilustracija iz knjige Kalvin i Hobs
Primjer stripa Kalvin i Hobs
Primjer stripa Kalvin i Hobs

PAPER CUT

Paper Cut kroz istoriju – o umjetnosti isjecanja papira
Papir je jedno od najvažnijih dostignuća civilizacije. Vijekovima je među kulturama širom planete bio osnovno sredstvo prenosa pisane riječi. Doprinos papira razvoju gobalne komunikacije je neosporan, a danas je sve veći akcenat na njegovoj umjetničkoj vrijednosti.

Istorija papira, kakvu danas poznajemo, počinje u prvom vijeku p.n.e. za vrijeme Dinastije Han u Kini. Iako su osnove proizvodnje papira postojale i ranije, evnuh Kai Lun je unio nove materijale i metode, učinivši papir izdržljivijim i olakšavši njegovu proizvodnju. Vlakna kore drveta, svile i konoplje je potapao u vodu, sitnio ih da bi se dobila pulpa, a zatim bi tu pulpu izlijevao na nešto nalik na sito gdje bi se sušenjem dobijao konačan proizvod. Ovaj jednostavan princip se zadržao i do današnjih dana u ručnoj izradi papira uz unapređenje alatki i tehnike.

Kako je to obično bivalo, sa velikim otkrićima u monarhijama, papir je u početku bio privilegija carskog dvora, da bi vremenom ušao u upotrebu i kod ostatka kineskog življa. Većinom se koristio za pisanje i prepisivanje starih tekstova, ali je našao svoju primjenu i u razonodi. Upravo u ovom periodu se prvi put pojavila umjetnost isjecanja papira kada ga je običan živalj koristio da napravi ukrase za festivale i druga slavlja. Često se papir sjekao u obliku leptirova i zastavica, a zatim se to stavljalo djevojkama u kosu. Umjetnički isječen papir je našao svoju primjenu kao dekoracija u kućama običnog stanovništva, pretežno u vidu floralnih i animalnih motiva koji su simbolizirali sreću. U ovom periodu mnogo žena na kineskim farmama se u svoje slobodno vrijeme bavilo ovim vidom umjetnosti.

Tradicionalno kinesko isjecanje papira
Tradicionalno kinesko isjecanje papira

Širenje kulture isjecanja papira počinje u šestom vijeku sa odla­ skom budističkih monaha u Vijetnam, Japan i Tibet. U Japanu nastaje kirigami, što predstavlja kombinaciju origamija i isjecanja papi­ ra. To je ne­što što sam i ja pra­vila­ kao di­jete­. Papir­ se presa­vi­je­ nekoliko puta, zatim se isječe, a kada se otvori dobije se simetrič­ na dekorativna forma nalik na naš milje.

Primjer kirigamija
Primjer kirigamija

Već u osmom vijeku i ova umjetnost se, zahvaljujući razvijenoj mreži trgovinskih puteva, proširila po cijeloj Aziji, a preko Bliskog Istoka i do Evrope. U Indiji se koristila u ritualnim obredima za obožavanje boga Krišne i tamo je dobila naziv sandži (sanjihi). Od papira su se pravili komplikovani šabloni u vidu mandale, koji bi kasnije služili za slikanje po podu, tzv. rangoli. Ovo je zapravo vrsta tzv. stensila koji se u moderno vrijeme primjenjuju u uličnoj umjetnosti širom svijeta.

Primjer sandži umjetnosti
Primjer sandži umjetnosti

Početkom 14. vijeka umjetničko oblikovanje papira dolazi u Izrael gdje takođe nalazi primjenu u proizvodnji religijskih artefakata kao što je Mizrah (malene ornamentalne plakete koje su se čuvale u kućama da bi se označio pravac u kome treba da se moli), kao i za dekoracije za jevrejski praznik Šavut (Shavouot). Ove plakete su uglavnom prikazivale tradicionalne jevrejske simbole – lava, krunu ili menoru (tradicionalni jevrejski svijećnjak koji se može vidjeti u sinagogama).

Primjer mizraha
Primjer mizraha

Krajem 15. vijeka umjetničko oblikovanje papira se javlja i u Evropi prvenstveno u Ukrajini i Poljskoj. Međutim, tek u 19. vijeku papir je postajao jeftiniji i dostupniji, pa se umjetnost isjecanja papira proširila i u ruralne krajeve. U ovim zemljama se papir isjecao makazama i koristio kao dekoracija u kućama i u religijskim obredima. Najčešći motivi su bili stilizovani ljudi, životinje i biljke. Ovakva umjetnost se zvala vičinjanki (wycinanki). Umjetnost od isječenog papira nastavlja svoje širenje dalje po Evropi pa se tako u Njemačkoj i Švajcarskoj mogla naći pod nazivom šerenšrite (scherenschritte) što bi značilo – rez makazama. Za ovaj vid umjetnosti, pretežno se koristio crni i bijeli papir.

Primjer šerenšnite
Primjer šerenšnite

U Njemačkoj je postojala i tradicija lijepog isjecanja slova bindebrevs (bindebrevs – pisana slova) koja bi se slala voljenima za rođendane. Uglavnom su to bile nerješive zagonetke pisane u stihu i ukrašene srcima i cvijećem. Ako primaoc ne bi rješio zagonetku do ponoći, morao bi da priredi gozbu o svom trošku. Ovaj običaj se kasnije prenio u Norvešku i Dansku gdje se razvio u gekbrev (gaekke brev) – vrsta ljubavnog pisma koja se daruje na Uskrs.

Primjer bindebrevs
Primjer bindebrevs
Primjer bindebrevs
Primjer bindebrevs

U renesansnoj Evropi stensili od papira su se koristili za ornamentalne ramove oko freski u gotičkim katedralama. Paterni, i princip oslikavanja površina ovom tehnikom, su preuzele zanatlije za oslikavanje drvenog namještaja. Evropski kovači su takođe koristili stensile od papira za postizanje simetrije u kovanju šara za metalne ploče na vratima, zvona i druge predmete od gvožđa.

U kolonijalanoj Americi su imigranti koji su u 18. vijeku nastanili Pensilvaniju započeli novi val isjecanja papira koji se zadržao do danas. Prije španske kolonijalizacije u Meksiku su pravili krutamatl – papir od kore smokvinog ili dudovog drveta. U 19. vijeku­ su počeli da proizvode jeftin tanki papir nalik na salvete, koji je radnička klasa koristila za izradu dekoracija za svoje festivale. Bio je jeftin i prodavao se u njihovim hacijendama. I danas se koristi ista tehnika tzv. perforiranog papira gdje se, uz pomoć čekića i dleta, oblikuje i do 50 papira odjednom. Najčešće prikazivani motivi su cvijeće i kosturi, a uglavnom se ovakve dekoracije koriste za proslavu Dana Mrtvih.

Primjer papel pikada
Primjer papel pikada

Potrebe za papirom su rasle, a industrijska revolucija i mehanizacija proizvodnje su učinile da se proces izrade papira ubrza da bi se zadovoljile velike potrebe za ovim proizvodom. Papir je postao jeftiniji i dostupniji, pa samim tim i sve popularniji medijum za umjetnike.

Tokom dvadesetog vijeka umjetnost isjecanja papira je postala sve popularnija. Tako je i veliki Anri Matis (Henri Matisse) poslednjih petnaestak godina svog života posvetio stvaranju umjetnosti od papira velikih dimenzija. Matis koji je prvobitno bio slikar i skulptor, počeo se baviti ovim vidom stvaralaštva usljed vezanosti za invalidska kolica kada je obolio od raka. Ovaj period života je nazivao drugim životom. Djela koja su tada nastala su jedna od njegovih najuticajnijih.

Papagaj i sirena, Matis, 1952.
Papagaj i sirena, Matis, 1952.

Savremena umjetnost od papira
Dok je Matis stvarao svoje kolaže od papira kao što je Puž, kasnih četrdesetih godina dvadesetog vijeka, ilustracija je prolazila kroz novu renesansu, a grafički dizajn je cvjetao. Usljed napora da se ekonomija zemalja pogođenih Drugim svjetskim ratom oporavi, došlo je do povećane potrebe za reklamom i za iznalaženjem novih vrsta ambalaža, pogotovo u Americi. U poslijeratnim godinama organizovali su se mnogi sajmovi za promociju dizajna, arhitekture i umjetnosti, koje je posjetilo preko 10 miliona ljudi.

Pojavom i razvojem digitalnih medija i pronalaskom interneta, papir koji je predstavljao osnovno sredstvo komunikacije, sada pada u drugi plan i znatno se manje koristi. Elektronska pošta je zamijenila pisma, štampane novine se sada mogu naći na internetu, a promotivne aktivnosti su se u mnogome prebacile na digitalne vidove oglašavanja. Sva ova preusmjerenja, sa analognih na digitalne tehnologije, su uticala i na dizajnere i ilustratore jer su se, usljed toga, i sami ostavili klasičnih crtačkih tehnika i zamjenili ih radom u Fotošopu i Ilustratoru.

Međutim, poslednjih godina dolazi do preporoda ručno rađenih ilustracija i simpatisanja sitnih nesavršenosti koje one sa sobom nose. Umjetnici su prepoznali potencijal za stvaranje u upotrebi tradicionalnih medijuma, među njima i papira, koji sa svojim raznolikim strukturama nudi bezbrojne mogućnosti za kreativno djelovanje. Ono što razlikuje pristup papiru u prošlosti i novim načinima obrade su digitalni mediji i njihova intermedijalnost. Tako neki umjetnici sjeku svoje radove pomoću najmodernijih lasera (CNC), drugi retuširaju i dodatno manipulišu fotografijom svog umjetničkog djela, a treći se u potpunosti oslanjaju na digitalne medije stvarajući ilustracije koje samo djeluju kao da su napravljene od papira.

Digitalna fotografija je odigrala ključnu ulogu u popularizaciji i dostupnosti ovog vida ilustracije širem krugu umjetnika. Da bi jedan rad od papira bio upotrebljiv kao ilustracija za knjigu štampanu u velikom tiražu, za ambalažu ili za internet primjenu, on mora biti fotografisan. Obzirom da je to nekada iziskivalo mnogo vremena i novca, a da je danas taj proces mnogo jeftiniji (lakša je naknadna obrada fotografije), nije ni čudo da je ovakav način ilustrovanja doživio svoje ponovno zlatno doba.

Drugi veliki činilac u procesu popularizaciji umjetnosti isjecanja papira je svakako internet. Uvid u kulture koje su se razvijale na drugoj zemljinoj polulopti i načine na koji se pristupalo umjetničkoj obradi papira, dovele su do nastajanja novih i originalnih paper cut stilova. Još jedan novitet je posmatranje papira kao materijala za pravljenje ne samo dvodimenzionalnih, nego i trodimenzionalnih objekata u prostoru i stvaranja čitavih scenografija i skulptura od papira.

Danas je moguće vidjeti primjere paper cut umjetnosti gdje god se okrenete – od velikih bilborda, naslovnih strana časopisa, omota i ilustracija za korice knjiga, dizajna ambalaže, animiranih filmova itd.

Ilustracija Freja, Morgana Valas (Morgana Wallace)
Ilustracija Freja, Morgana Valas (Morgana Wallace)
Lisičija jazbina, Zim i Zu (Zim & Zou), izlog za Hermes u Barseloni
Lisičija jazbina, Zim i Zu (Zim & Zou), izlog za Hermes u Barseloni
Slikanje i prskanje, Fideli Sandkvis (Fideli Sundqvist), dizajn seta
Slikanje i prskanje, Fideli Sandkvis (Fideli Sundqvist), dizajn seta
Svijetleća papirna kutija, Hari i Depti (Hari & Deepti)
Svijetleća papirna kutija, Hari i Depti (Hari & Deepti)
Digitalna ilustracija Sanjar, Eiko Ojala (Eiko Ojala)
Digitalna ilustracija Sanjar, Eiko Ojala (Eiko Ojala)
Ilustracija za poster za Festival čitanja u Majamiju, Elsa Mora (Elsa Mora)
Ilustracija za poster za Festival čitanja u Majamiju, Elsa Mora (Elsa Mora)
Skulptura od papira Zmaj i Feniks, Džef i Nišaka (Jeff Nishaka)
Skulptura od papira Zmaj i Feniks, Džef i Nišaka (Jeff Nishaka)
Skulptura Ostrvo u šoljici čaja, Helen Muselvite (Helen Musselwhite)
Skulptura Ostrvo u šoljici čaja, Helen Muselvite (Helen Musselwhite)
Dio skulpture iz izloga za Mapin i Veb, Mejkeri (Makerie)
Dio skulpture iz izloga za Mapin i Veb, Mejkeri (Makerie)
Dio ličnog projekta Insekti, Lobulo (Lobulo)
Dio ličnog projekta Insekti, Lobulo (Lobulo)
Ilustracija Rob Rajana (Rob Ryan)
Ilustracija Rob Rajana (Rob Ryan)
Skulptura od papira Dupla prizma, Bjanka Čang (Bianca Chung)
Skulptura od papira Dupla prizma, Bjanka Čang (Bianca Chung)

Slikovnice za djecu ilustrovane paper cut tehnikom
Isjecanje papira je našlo svoje mjesto i u velikom broju slikovnica za djecu – od jednostavnih paper cut ilustracija, preko kolaža od obojenog papira, pa do čitavih trodimenzionalnih kompozicija. Slavni pisac Hans Kristijan Andersen (Hans Christian Andersen) je autor jedne od prvih slikovnica za djecu koja je imala ilustracije od isječenog papira. Slikovnica za Kristi (Christie’s Picture Book) iz 1859. godine je originalno zamišljena kao spomenar pun ilustracija isječenih iz drugih knjiga, raznih kolaža iz časopisa i paper cut koje je sam H. K. Andersen stvorio. Knjiga je objavljena kao slikovnica 1984. godine.

Ilustracija iz knjige Slikovnica za Kristi, Hans Kristijan Andersen
Ilustracija iz knjige Slikovnica za Kristi, Hans Kristijan Andersen

Papir pruža mnoge mogućnosti za igru, čak i kada su u pitanju najjednostavniji oblici. Na ilustracijama iz slikovnice Lijepa crna ptica preovladavaju ptice isječene od jednobojnog papira intenzivnih boja. Ova originalno zambijska priča je, uz pomoć papira, makaza, fotokopir aparata i jasne vizije Ešli Braun (Ashley Braun), zauvijek obogatila svjetsku biblioteku najljepših dječijih slikovnica.

Ilustracija iz knjige Lijepa crna ptica
Ilustracija iz knjige Lijepa crna ptica

Kada je ilustrovao svoje knjige Inč po inč (Inch by Inch, 1960) i To je moje (It’s mine,­ 1985) pisac i ilustrator Leo Lioni (Leo Lionni) se vodio jednostavnošću i svedenošću oblika. Ono što obogaćuje ove ilustracije je tekstura papira i intenzivne boje. Ručno pravljeni papir i jednostavnost u ilustrovanju je koristila i Elen Štol Valh (Ellen­ Stoll Walch) za svoju seriju slikovnica o dva miša, kao glavnim protagonistima, Dot i Džaber. Stilski sličan je i rad Luis Elert (Lois Ehlert), još jedne priznate autorke koja je i pisac i ilustrator mnogih slikovnica za djecu. Knjiga Mnogo tačkica je njena zbirka poezije za djecu. Razne životinje prikazane sa samo nekoliko prepoznatljivih elemenata i naravno – tačkicama. Uprošteni oblici, nadopunjeni zanimljivim teksturama i jarkim bojama, su ono što karakteriše ove ilustracije.

Ilustracija iz knjige To je moje
Ilustracija iz knjige To je moje
Korice knjige Mnogo tačkica
Korice knjige Mnogo tačkica

Klasik književnosti za djecu Gladna gusjenica je takođe ilustrovana pomoću jednostavne paper cut tehnike. Erik Karle (Eric Carle), ilustrator ove slikovnice, je bojio papir ostavljajući vidljive poteze kista, dajući tako ličniji pečat i obogaćujući jednostavne oblike koje je sjekao.

Ilustracija iz knjige Mala gusjenica
Ilustracija iz knjige Mala gusjenica

Teksturu, kao nadogradnju jednostavnih silueta od papira, koristila je i Debra Frejzer (Debra Fraiser) u slikovnici Životinja koja je progutala zvuk autora Vilijama Stanforda (William Stanfford). Ona je isjecala oblike od takozvanog pasta papira (paste paper) koji se dobija tako što se na papir nanese obojena pasta i po njoj se prave različite teksture pomoću četkica ili nekih drugih prigodnih alatki. Ovakav papir je ilustratorka iskoristila za kolaže na kojima veći dio scene zauzima slika pejzaža, a šare papira su bile dovoljno interesantne da Debra nije morala da isjeca komplikovane oblike i pruža više informacija na ilustracijama.

Korice knjige Životinja koja je progutala zvuk
Korice knjige Životinja koja je progutala zvuk

Ezra Džek Kits (Ezra Jack Keats) koji je i pisac i ilustrator slikovnice Snježni dan, je napravio remek djelo vrijedno divljenja i da našnjih generacija, pa je 2016. godine, snimljen istoimeni animirani film kao omaž ovoj očaravajućoj knjizi. Za ilustrovanje ove priče, Ezra je koristio tehniku kolaža, isjecajući papir sa paternima, kombinujući ga sa jednobojnim papirima koji bi imali djelove oslikane temperom. Kompozicija je igra velikih bijelih površina snijega po kojima se kreće mali narandžasti oblik dječak. Papiri sa paternima, koje je Ezra ovdje koristio, mogu se vidjeti i u fantastičnim ilustracijama Jumi Heo (Yumi Heo) za knjigu Jošijeva gozba, gdje su korišteni kao odjeća za junake ove priče.

Ilustracija iz knjige Snježni dan
Ilustracija iz knjige Snježni dan
Ilustracija iz knjige Jošijeva gozba
Ilustracija iz knjige Jošijeva gozba

Još jedan autor fenomenalnih priča i ilustracija od papira je Dejvid Visnievski (David Wisniewski). On je pravio kompleksne trodimenzionalne scene koristeći njihovu sjenku kao sastavni dio ilustracija. Najimpresivnije su ilustracije za slikovnice Plesač na kiši i Golem. U obe ove knjige ilustracije su konstruisane iz više planova, sa mnogo detalja i sa dramatičnim osvjetljenjem.

Ilustracija sa korica knjige Plesač na kiši
Ilustracija sa korica knjige Plesač na kiši
Ilustracija iz knjige Golem
Ilustracija iz knjige Golem

Još jedan primjer upotrebe trodimenzionalnih formi od papira u ilustraciji je i slikovnica Buuu gusko! umjetnice Mem Foks (Mem Fox). Za razliku od Davida koji je pomoću planova pravio iluziju trodimenzionalnosti, Mem je kreirala skulpture od papira. Kompleksne figure bi fotografisala na jednobojnoj pozadini i tako dobijala konačne ilustracije.

Ilustracija iz knjige Buuu gusko!
Ilustracija iz knjige Buuu gusko!

Majstor malo apstraktnije ilustracije sa art brut prizvukom je Sara Faneli (Sara Fanelli). Sara pravi kolaže isjecajući časopise. Kompozicije su često haotične, pune likova sa špicastim nosevima i očima isječenim sa fotografija. Mitološka bića Antičke Grčke i Lukov veliki bijeg su pravi primjeri originalnosti i visoke umjetničke vrijednosti njenih ilustracija.

Unutrašnjost knjige Lukov veliki bijeg
Unutrašnjost knjige Lukov veliki bijeg
Korice knjige Lukov veliki bijeg
Korice knjige Lukov veliki bijeg

Još jedna umjetnica koja se smjelo igra sa papirom, kombinujući ga sa ekspresivnim i infantilnim crtežom, je Kveta Pacovska (Kveta Pacovska). Na njenim ilustracijama preovladavaju crveni, crni i ultramarin plavi kvadratni oblici od papira koji su dopunjeni crtežima nalik na dječije, a izvedeni tušem ili flomasterima. Jedna od njenih najpoznatijih slikovnica je Crvenkapa.

Ilustracija iz knjige Crvenkapa
Ilustracija iz knjige Crvenkapa

Laura Karlin (Laura Carlin) je iz generacije mlađih ilustratora. Ona takođe kombinuje forme od papir sa crtežom, ali tim papirnim formama daje trodimenzionalnost stavljajući ih u uspravan položaj, tako da je jasna sijenka čest element njenih ilustracija. Na ovaj način je ilustrovala i knjigu Čelični div.

Unutrašnjost knjige Čelični div
Unutrašnjost knjige Čelični div

Kris Hogton (Chris Haughton) radi jednostavne kolaže koje kasnije boji u Fotošopu. Knjiga Ššš, imamo plan je ilustrovana na takav način i savršeno je prilagođena dječijem sistemu razmišljanja sa vedrim bojama i nesavršeno isječenim oblicima.

Ilustracija iz knjige Ššš, imamo plan
Ilustracija iz knjige Ššš, imamo plan

Beskrajno šarmantna su djela Karmen Kveral (Carmen Queralt). Ona kombinuje crtež pastelima i drvenim bojicama sa isječenim papirom, a kolorit čine isključivo vedre, često drečave boje. Svaka njena stilizacija likova je tako dobro prilagođena dječijoj percepciji svijeta.

Ilustracija iz knjige Svijet u koji dolaziš
Ilustracija iz knjige Svijet u koji dolaziš

 

Ilustratorka Sibil Šenkerje (Sybille Schenkerje) je za Ivicu i Maricu koristila kombinaciju jednostavne paper cut tehnike oblikovanja papira sa papirima različitih tekstura i uzoraka. Neke stranice su štampane na poluprozirnom papiru pa, kada se preklope sa sledećom stranicom, stvaraju jednu potpuno novu ilustraciju.

Korice knjige Žaba Tokoto
Korice knjige Žaba Tokoto
Ilustracija iz knjige Ivica i Marica
Ilustracija iz knjige Ivica i Marica

Trend dječijeg crteža sa segmentima od isječenog papira prati i Manon Ganter (Manon Gunther), autorica slikovnice Dobro jutro, Mrgude kao i mnogi drugi.

Korice knjige Dobro jutro, Mrgude
Korice knjige Dobro jutro, Mrgude

Umjetnost isjecanja i oblikovanja papira postaje sve češći metod stvaranja animiranog filma i umjetničkih skulptura i instalacija, prave se cijeli setovi za fotografisanje, koristi se sve više i u dizajnu, ali o tome nekom drugom prilikom.


PROCES RADA

Rađanje ideje, prikupljanje ispovijesti i pisanje priča
U početku nisam imala djelo koje bih realizovala za knjigu kao završni rad na master studijama. Sve što sam znala jeste da želim da konačan proizvod mog rada bude slikovnica za djecu. Takođe, znala sam da hoću da je ta slikovnica ilustrovana paper cut tehnikom. Ove dvije polazne tačke dopunjene su interesovanjem za fenomen imaginarnih prijatelja. Jedna od omiljenih slikovica, pa i filmova, Tamo gdje su divlje stvari (Where the wild things are) je svakako bila još jedan razlog za upravo ovakvu slikovnicu. Imaginarni svijetovi, pogotovo dječiji, su već dugo predmet mog obožavanja i interesovanja. Kada se sve to spojilo – dobila sam ideju za kreiranje slikovnice Stvarno nestvarne priče.

Prvo je trebalo prikupiti priče koje bih ilustrovala. Zamislila sam da priče u ovoj slikovnici govore o „stvarnim imaginarnim prijateljima“ i da su zasnovane na ispovjestima ljudi koji su nekada imali te posebne prijatelje. Napravila sam fejsbuk oglas i na ovoj društvenoj mreži tražila od ljudi da mi se obrate ako su imali nestvarne drugare u djetinjstvu i ako su zainteresovani da budu dio ovog mog projekta. Nažalost, nije mi se javilo mnogo ljudi i sve njihove ispovijesti mi nisu bile dovoljne da bih napravila slikovnicu. Nakon toga sam pomoć potražila na internetu i došla sam do fenomenalne stranice I used to believe. Stranica je posvećena djeci i uspomenama na djetinjstvo. Tu sam našla ono što mi je bilo potrebno – dovoljnu količinu ispovijesti o nekadašnjim izmišljenim prijateljima. Pisala sam administratoru stranice, tražila dozvolu da koristim priče sa njegove veb stranice i objasnila mu o čemu se radi. Njegov odgovor je bio pozitivan i tako je avantura pravljenja slikovnice o imaginarnim prijateljima zvanično počela.

Ispovijesti koje sam našla na ovoj stranici uglavnom su se sastojale od jedne rečenice koja sadrži ime tog prijatelja, riječ dvije o tome kako je izgledao i eventualno neke anegdote s njim. To sve je značilo da priče još uvijek nisam imala, već samo osnovnu ideju o njima i trebalo je tek da ih pišem. Prvo sam htjela da angažujem nekoga stručnog, nekoga ko je književnik, ali sam, uz ohrabrenje moje mentorke Olivere Batajić Sretenović, priče ipak napisala sama. To me posebno čini srećnom jer, kada na kraju imate knjigu koja je kompletno vaš autorski rad, zaista je lijep osjećaj. Najveća inspiracija u pisanju priča mi je bio veliki pisac Duško Radović. Priče je bilo potrebno lektorisati, i za taj posao sam angažovala jednog od najpriznatijih književnika i književnih kritičara sa prostora bivše Jugoslavije – profesora Mirka Vukovića. Nakon njegove lekture, priče su zaista dobile taj završeni, profesionalni izgled. Duboko sam mu zahvalna na tome.

Ilustrovanje, fotografisanje i proces finalizacije knjige
Pamtim kako smo se kao djeca igrali papirnim lutkama, kako bi mi mama na kartonu nacrtala djevojku zelenih očiju i pepeljasto plave kose, i kako smo od nje napravile papirnu lutku. Tada se pravila odjeća za te lutke, od papira, naravno. Imale su čak i nakit. Sjetila sam se tog perioda i tih igračaka kada sam počela da pravim Riđeg – jednog od junaka ove moje slikovnice. Slično je izgledao proces njegove izrade. Prvo se nacrta cijeli lik, pa se isječe i onda se oblači (u slučaju Riđeg je kao odjeća došlo perje). Ta veza sa mojim djetinjstvom je prvi razlog zašto mi je ova tehnika ilustrovanja odgovarala uz cijelu priču. A drugi razlog je i želja da se oprobam u tehnici ilustrovanja koja je za mene bila nova.

Rad na forzecu
Rad na forzecu

Nakon što sam prikupila ispovijesti, i odlučila koje ću od njih ilustrovati, došlo je na red biranje papira koji ću koristiti i odluka o tome kakav će to tačno stil biti. Dakle, bilo je vrijeme za skiciranje. Bilo mi je lakše da pravim skice­ na osnovu boja i vrste papira koji sam imala na raspolaganju, nego da zamišljam neke boje i teksture papira koje kasnije možda neću naći. Tako sam u radnji, dok sam uzimala papir, ugledala i zlatni papir pa je on postao detalj koji će se kasnije provlačiti kroz svih deset ilustracija. Nabavila sam papir i počela sa radom. U početku sam imala blokadu, nekakav vid treme. Najvjerovatnije da sam se plašila da će te ilustracije biti stilski nepovezane, jer je trebalo da radim u tehnici koja je potpuno nova za mene i u stilu kojim nikada nisam ilustrovala. Tu blokadu sam nekako prevazišla uz podršku moje mentorke i uz želju da ipak počnem sa ilustrovanjem.

Prvo sam napravila Riđeg – tirkiznog pernatog mravojeda. To je ujedno bila i prva priča koju sam napisala. Napravila sam nekoliko brzinskih stilizacija mravojeda i nakon toga skicirala cijelu scenu. Skice za ove ilustracije su zaista bile brzinski crteži, bez pretjeranog detaljisanja. Skicirala sam ono što mi je bilo potrebno – elementi koji će se naći na konačnoj ilustraciji i njihov položaj.

Skica za Riđeg, jednog od likova iz slikovnice
Skica za Riđeg, jednog od likova iz slikovnice
Gotov lik Riđeg
Gotov lik Riđeg

Samo isjecanje ilustracija nije teško, ali zahtjeva strpljenje i vrijeme. Zato što su sitni detalji (svaka­ ilustracija je 28 × 28 cm), potrebno je imati­ dovoljno strpljenja i preciznosti da bi se svi zamišljeni detalji isjekli. Prvo bih olovkom nacrtala oblik koji sam željela da isječem, pa sam zatim sjeckala i lijepila detalje na taj osnovni oblik. Da bi se dobio utisak trodimenzionalnosti, i da bi to bilo uočljivije na fotografijama, bilo je potrebno neke elemente malo izdići od podloge. To sam postizala time što bih na poleđinu tih dijelova ilustracije lijepila plutu i na taj način je određeni element bivao viši i pravio je veću sjenku, što je bilo važno za fotografisanje radova.

Finalna ilustracija Freda
Finalna ilustracija Freda
Poleđina Freda
Poleđina Freda

Fotografije ilustracija su zapravo ilustracije koje su završile na stranicama slikovnice. Bilo je potrebno fotografisanje u studiju, uz odgovarajuće svjetlo i profesionalni fotoaparat. Fotografije su morale biti najjasnije moguće, da bi se i na njima vidjelo da su ilustracije rađene ručno i da su kompletne scene napravljene od isječenog papira. Za fotografisanje ilustracija sam angažovala Bojana Crnokraka, profesionalnog fotografa. Fotografisanje je obavljeno u njegovom studiju u Banjoj Luci. Zahvalna sam mu što mi je izašao u susret i svojim znanjem i vještinom pomogao ovaj moj projekat.

Nakon fotografisanja ilustracija na red je došlo dizajniranje knjige. Još prilikom ilustrovanja sam zamislila takav prelom da se na desnoj strani nalazi ilustracija, a na levoj tekst priče. Osim rasporeda elemenata, trebalo je uskladiti tipografiju i ilustraciju. Morala sam se opredjeliti za odgovarajući font, kako za tekst priča, tako i za naslove tih priča i za naslov slikovnice koji bi se našao na koricama. Za tekst mi je bilo lako odlučiti se za font Adamant BG čiji je autor, Vedran Eraković, profesor na Fakultetu primenjenih umetnosti u Beogradu. Font sam preuzela sa veb stranice Tipometra (www.tipometar.org).

Za naslov slikovnice koji se našao na koricama, kao i za naslove pojedinačnih priča, iskoristila sam slova koja sam isjekla od papira. Slova sam skenirala i naknadno ih obradila u Fotošopu. Negdje su ta slova ostala u originalnoj plavoj boji, a negdje (kao na koricama i u naslovima) sam ih dekorisala tako da izgledaju kao da su i ti naknadni ukrasi isječeni od papira. Svim oblicima koje sam crtala naknadno po skeniranim slovima dodala sam efekat sjenke i na taj način dobila paper cut izgled.

Nakon detaljnih korektura i konsultacija sa mentorkom, slikovnica je bila spremna za štampu. Pronaći štampariju koja bi štampa la slikovnicu većeg formata, a malog tiraža, bilo je teže nego što sam očekivala. U većini slučajeva problem je bio papir. Štamparije koje bi štampale knjigu u manjem tiražu su uglavnom imale premazni papir koji meni nikako nije odgovarao. Uz malo sreće i dobre preporuke uspjela sam da pronađem štampariju Vilux iz Banje­ Luke i tu sam mogla dobiti slikovnicu odštampanu na ofsetnom papiru veće gramature. Korice i sve ilustracije su rađene ručno, od mat papira, i kao takve su zahtjevale da i papir na kome će biti štampane bude mat. Za korice se koristio mat papir koji je naknadno plastificiran. Sve je objedinjeno tvrdim povezom, koji je prethodno šiven, a potom lepnjen. Tako sam, uz sve ove elemente štampe, dobila efekat koji sam htjela da ova knjiga posjeduje.

Fotografije procesa rada

Skica korica
Skica korica
Korice knjige
Korice knjige
Slova za naslove
Slova za naslove
Primjer skeniranih slova i naknadne obrade
Primjer skeniranih slova i naknadne obrade
Proces ilustrovanja
Proces ilustrovanja
Proces ilustrovanja
Proces ilustrovanja
Ostaci papira nastali u procesu rada na ilustracijama
Ostaci papira nastali u procesu rada na ilustracijama
Ilustracija iz knjige Stvarno nestvarne priče
Ilustracija iz knjige Stvarno nestvarne priče
Detalj ilustracije
Detalj ilustracije
Detalj ilustracije
Detalj ilustracije
Rad na prelomu
Rad na prelomu

Zaključak
Kao što nakon svakog velikog životnog iskustva pokušavamo da svedemo račune, da prepoznamo šta smo to dobili i naučili, a šta možda izgubili, tako je i ovaj zaključak jedna lista svega onog što mi je ovaj rad donio.
Kao neko ko je došao sa Likovne akademije i neko ko nije imao previše prilike da se susretne sa grafičkim oblikovanjem knjiga, za mene je ova slikovnica veliki uspjeh. Naučila sam kako da uradim prelom knjige, kako da ilustrujem paper cut tehnikom i kako stilski da objedinim te ilustracije. Bilo je zabavno oprobati se i kao pisac za djecu. Dok ovo pišem, tek mi sada dopire do svijesti da sam napravila cijelu jednu knjigu. Nije to baš mala stvar iako je knjiga pisana za male ljude. Jedna mala knjiga koja govori o velikim prijateljstvima.
Bogatija sam za nove vještine, nova znanja i nova iskustva. Nadam se da će mi sva ova stečena znanja omogućiti da stvorim neke nove izmišljene svijetove za koje priželjkujem da će još nekom djetetu biti zanimljivi kao što su meni. Stvarno nestvarne priče su me uvele u proces stvaranja knjiga za djecu, jedno polje jako primamljivo i jako široko koje tek treba da istražim.
Novo iskustvo mi je bio i rad sa mentorom. Zahvalna sam mojoj mentorki, profesorici Oliveri Batajić Sretenović, jer je bila istrajna kada ja nisam i jer me je ohrabrivala i vodila cijelim procesom uz konstruktivne kritike. Hvala joj na znanju koje je nesebično podijelila sa mnom.
Otkrila sam i čari rada na jednom projektu kao što je stvaranje slikovnice, jer taj proces podrazumijeva i rad u timu. Pa tako veliko hvala Mirku Vukoviću koji je lektorisao priče i Bojanu Crnokraku koji je fotografisao finalne ilustracije. Znam da bez njihove pomoći Stvarno nestvarne priče ne bi izgledale ovako kako izgledaju.
Još ne mogu da sagledam cijelo iskustvo i emocije u vezi sa radom na ovom projektu, mislim da će to doći naknadno. Vjerujem da sam mnogo dobila i jedva čekam da vidim kako će rad na ovom projektu uticati na nove projekte koji mi predstoje.
Voljela bih da se jednog dana Stvarno nestvarne priče nađu na policama knjižara, ali prvo ću da ih testiram kod mojih malih drugara.
Slikovnicom Stvarno nestvarne priče želim da odam počast dječijoj mašti, dječijim prijateljstvima i djetinjstvu uopšte.

Stvarno nestvarne priče je pisani deo završnog rada Nataše Konjević na Master akademskim studijama, koji je s ocenom 10 odbranila 18. 06. 2018. Članovi komisije su bili: Olivera Stojadinović, redovni profesor, predsednik komisije; Mirjana Živković, vanredni profesor, član komisije; Olivera Batajić Sretenović, član komisije, mentor. Originalno delo, bibliofislko izdanje Stvarno nestvarne priče, možete pogledati u arhivi predmeta Grafika knjige na Fakultetu primenjenih umetnosti u Beogradu.