Knjiga koja mi je promenila život Serija „Knjigice o nama“

Jedna grupa studenata, okupljena pod nazivom Karantin knjiga, ovih dana se igra sa objektima oko sebe, onih koji ih na bilo koji način definišu. Svake nedelje odgovaraju na temu, slikom i tekstom. Ideja je da od impresija napravimo seriju knjigice o nama.

Ovonedeljna tema je bila KNJIGA KOJA MI JE PROMENILA ŽIVOT. Bilo je potrebno fotografisati tu važnu knjigu, ili bar nešto inspirisano knjigom, ili nacrtati nešto i objasniti NA KOJI NAČIN JE KNJIGA TO UČINILA.

Vanja Bajović
Baš noćas, sanjala sam kako hodam obalom mora noseći knjigu u rukama! Sećam se da sam je spustila kratko na pesak kako bih protegla ruke.
Tmurni oblaci najavljivali su kišu, tako da sam se trkom vratila nazad.
U toj žurbi, knjigu sam zaboravila. Svega što se sećam bilo je to da je imala tvrdo povezane plave korice i da je na naslovnoj strani pisala reč na ruskom jeziku, a da je početno slovo bilo slovo O.
Eto, možda u moje ruke još nije stigla knjiga koja će mi promeniti život ili prosto za sada ne mogu da izdvojim jednu jedinu.
Postoje zbirke pesama koje su u nekom trenutku za mene bile izuzetno dirljive poput Đulića od J.J. Zmaja ili Hodajući na rukama od Miroslava Antića…
Ali mogu da izdvojim dva bosanskohercegovačka književnika čija dela u poslednje vreme okupiraju moju pažnju, a kroz koja saznajem bezobalnost sopstvenog neznanja o svetu i ljudima. Prvi je Mehmed Meša Selimović, a drugi Muharem Bazdulj. Zahvaljujući njima, čitanje sada usvajam kao potrebu.
U tom smislu mogu reći da je došlo do neke promene.
Ako neko želi da sazna nešto više o divnim ljudima iz sveta kulture i njihovo mišljenje o tome zašto nekada treba ostaviti sve i čitati, evo linka emisije 🙂 Meni je dosta pomoglo da shvatim da čitanje pokreće dosta stvari, a pre svega radoznalost!

vanja bajovic

Aleksandar Simonović
Nemam knjigu koja mi je promenila život. Da je imam, verovatno bih se istog trena setio.
Ali zato, knjiga koja utiče na mene sada i koja mi se jako sviđa je Kod kuće je najgore koju je napisao Efraim Kišon. U knjizi se pisac bavi svakodnevnim životom nas samih, a inspiracija su mu sitnice porodičnog života.
Interesantno je to što možemo sebe prepoznati u ovakvim pričama više nego što želimo da priznamo.

aleksandar simonovic

Tea Milošević
Lovac u žitu je zapravo bila prva knjiga koja mi se istinski svidela od prve do poslednje stranice i uvek mi je ostala draga.
Taj period života, kad zapravo niko ne želi da odraste, je težak, ali iako to ne možemo sprečiti, uz Holdena je to bilo malo lakše podneti.

Hana Knežević
Nikad nisam verovala u boga, ali kad sam imala 10 godina počela sam da verujem u Eteru, Ksoraks i Šesti mesec. Još uvek verujem.

hana knežević

Jovana Milojević
Mene, u poslednje vreme, svaka knjiga koju pročitam odvuče u dublje razmišljanje o nečemu ili mi pak promeni neka »zastarela« shvatanja. To je razlog što sada mnogo više posvećujem pažnju izboru knjiga koje ću čitati. Trenutno ne mogu reći da mi je neka promenila život (možda će to biti baš sledeća), ali mogu da ostavim par citata:
Nešto na ovu temu:
Knjige služe da nas podsećaju kakvi smo magarci i budale. One su Cezarovi pretorijanci koji šapuću dok parade tutnje ulicama:»Upamti, Cezare, smrtnik si.« Većina nas ne može da juri unaokolo, razgovara sa svima, upoznaje sve gradove sveta, nemamo vremena, novca ni dovoljno prijatelja. Stvari koje tražite, Montaže, nalaze se u svetu, ali devedeset devet odsto tih stvari prosečan čovek može da vidi samo u knjigama.
Farenhajt 451, Rej Bredberi

Nešto novije:
Svi ljudi imaju život vredan življenja, samo što se ta vrednost za različite ljude sastoji u različitim stvarima.
Čovek po imenu Uve
, Federik Bakman

jovana milojevic

Luka Zubić
Ovo je knjiga koja je imala veliki uticaj na mene, pre svega u kreativnom smislu. Još uvek se nisam susreo sa tako maštovitim i smešnim opisima kao u Vodiču. Priča koju knjiga prati predivno je ispričana i dočarana tako da mi ni jedan deo knjige tokom čitanja nije bio dosadan.

Luka Zubić

Luka Zubić

Ana Trifunović
Pošto su knjige i čitanje moja velika ljubav, sledi dugo objašnjenje. Da ste mi ovo pitanje postavili pre početka ove katastrofe, dala bih drugačiji odgovor, ali možda je ovaj realniji jer su ovo knjige koje su me oblikovale u detinjstvu, pa samim tim i najviše uticale na mene.
Pre svega, knjiga koja je  najviše uticala na mene u skorijem periodu je zbirka crteža flamanskih slikara. Nažalost, nemam je trenutno kod sebe. Zbog čitave situacije vratila sam se kući u Trstenik, a knjiga je ostala zarobljena u mom stanu u Beogradu. Pokušala sam da pronađem neke fotografije na internetu, ali nisam uspela. Radi se o knjizi iz 1920. godine koju sam pronašla u antikvarnici. Jedan od mojih hobija je prikupljanje starih knjiga, ali nažalost skoro sve su trenutno zarobljene, tako da vam ih ne mogu pokazati. Svaka od tih knjiga je proteklih godina uticala na mene u manjoj ili većoj meri, ali izdvajam ovu jer je svaki crtež reprodukovan u njoj vredan divljenja.
Kao neku vrstu zamene za ovaj nedostatak fotografisala sam slikovnicu mog tate koju sam i ja čitala kao mala. Pojavljuju se male greške pri postavljanju ilustracija i povezana je jako jednostavno, sa 2 končića, što knjizi daje posebnu draž. Izgleda kao da je deo limitirane edicije, što možda i jeste. Niko se ne seća kako je dospela kod nas, ali drago mi je da jeste.
Sledeća asocijacija na knjigu koja je uticala na mene je dečija enciklopedija »Kada je svet bio drugaćiji«. Ona me takođe asocira na detinjstvo u Trsteniku, pa je u više aspekata odgovor na postavljen zadatak. Ova knjiga je oblikovala moje detinjstvo i pomogla mi da formiram interesovanja. Pročitala sam je nebrojano puta i inspirisala me je da nastavim da čitam i istražujem kroz celo detinjstvo.
Volim da čitam domaće pisce ili knjige pisane na jezicima koje razumem. Ne uživam u prevedenim delima, i možda to zvuči čudno, ali mislim da prevedena knjiga ne prenosi u potpunosti atmosferu dela, kao fotografija slike u enciklopediji – jednostavno je nemoguće preneti celokupan utisak. Naše podneblje je iznedrilo ogroman broj izvanrednih pripovedača, a pored toga se trudim da proširujem svoje poznavanje jezika i samim tim uvećam broj pisaca čija dela ću moći da razumem na najbolji način.
Treća knjiga koju sam fotografisala je spašena sa pijace. Mislim da je ukradena iz školske biblioteke, i nesrećno završila u kutiji sa natpisom »Tri za 100« zajedno sa magazinima. Vredi potrošiti malo vremena, jer nikada ne znate šta možete pronaći. Knjige koje se danas proizvode ne bude u meni toliko emocija kao ove polovne, iako naravno ima izuzetaka koji su vredne divljenja i u čiju proizvodnju je uloženo puno pažnje. Knjige koje su pročitane puno puta pored svoje priče, sa sobom nose i delić prethodnog vlasnika i vredi im pružiti novu šansu.
Potrudila sam se da budem kratka i da podelim sa vama delić svojih interesovanja jer se još uvek ne poznajemo. Mislim da je razgovor o knjigama divan način da nekog upoznate.

Sara Fuks
Danima se već borim sa sobom, uzalud piljeći u policu. Pokušavam da među desetinama knjiga, pronađem jednu. Veliku. Važnu. Baš tu jednu, koja mi je promenila život.
Nadala sam se, isprva, da će iskočiti, da će me doviknuti, onako kako samo knjige to umeju. Da će mi zaustaviti pogled, poput onih baš nama suđenih, kada ih susretnemo po prvi put.
Ali, ne. Nanjušile su moju nameru i ne predaju se lako. Razmažene su.
Veruj mi, dragi čitaoče, da ja prema njima ipak nisam popustljiva. Nipošto. Mnogo je neprospavanih noći i bdenja nad knjigama prošlo od kad me je poslednji put rasplakao Hari Poter. Očvrsla sam. Izgubila sam čitalačku nevinost. Ah, šta danas ne bih dala da je ponovo imam, makar na dan? Da ostanem bez daha, zatečena silinom kojom me knjiga uvlači u sebe. Da zaboravim da dišem čitajući rečenicu u kojoj, po prvi put u životu, pronalazim sebe.
Nasuprot tome, danas otvaram knjigu gotovo zahtevajući da me obori s’ nogu. Bezobrazno prevrćem očima, kad se, truckajući u gradskom prevozu, sapletem o rečenicu. Zapitam se, bez trunke saosećanja, da li je autor uopšte pisac, ili tek besramnik, koji piše onako kako mnogi ljudi večeraju – nezainteresovano, mahnito i bez hleba.
U knjižari, prilazim knjizi kao kakvoj nepredvidivoj životinji. Gledam je iz daleka. Dodirnem je ovlaš, da se uverim da ne ujeda (ili da nije od onog neslavnog roda – ukrasnih knjiga – koje sve češće srećem u sobama, koje naseljavaju duše prazne koliko i sadržaj njihovih polica), pa je tek onda uzmem, te je počnem prevrtati u rukama, uz napomenu da nipošto nije u pitanju sud po koricama (iako jeste), već samo profesionalna deformacija.
Otvorim je i ne iznenadi me izbor fonta, ni premale margine. Iznenadi me prva rečenica. Iznenadi me misao koja je prati. Tada knjiga i ja započinjemo svojevrstan zavodnički ples. Ona mi pokazuje svoj tanani papir, ja je prinosim licu, ona pokušava da me hipotiše svojim mirisom, ja odmahujem glavom sugerišući ograničena novčana sredstva, ona mi pogled usmerava ka nalepnici sa 20% popusta, ja ga na silu odvraćam od nje. Nakon nekoliko uzaludnih pokušaja da se iskobeljam iz njenog čeličnog stiska, mnome preovladaju animalni nagoni, te se u ljubavnom zagrljaju, zadihane uputimo ka kasi.
Nekada je sve delovalo lakše. Na svakih petnaest dana, kada bi roditeljima stigla plata, zajedno bismo otišli do, tada jedine, knjižare u gradu. Kada se probijemo kroz prašumu ukrasnih papira, školskih sveski i pernica sa šljokicama, zajedničkim snagama opkolili bismo jedinu policu sa knjigama u prostoriji. Dečije knjige su, na moje oduševljenje, uvek bivale postavljane na najniže police. Ne znam doduše, da li je ovo bio izraz solidarnosti, ili samo znak da te knjige niko osim mene nije kupovao. I zaista, kada bih promenila raspored knjiga, i presložila ih onako kako je to samo meni imalo smisla, one bi me upravo tako dočekale i narednog puta. Koliko god da me je ova pojava neizmerno zabavljala, uvek je negde duboko postojao strah da je to istina – da na celom celcijatom svetu, jedino ja osećam da se iz stvarnosti jednostavno mora pobeći. Ta me misao ledila u mestu. Imala sam osećaj da vreme staje i da odjednom čitav univerzum sa neodobravanjem zuri u mene.
Vreme se, ipak, kotrljalo dalje, nove knjižare su nikle na mestima gde su se stare zatvorile, a ja sam u međuvremenu otišla iz grada. Ipak, knjige su pošle sa mnom. Pratile su svako moje preseljenje, svaki pokušaj i svaki neuspeh. S’ vremena na vreme, imala sam osećaj da su one zaista postale deo mene, poput nevidljivog udova. Da živimo u simbiozi bez koje ne mogu. I zaista, kad god bih bila primorana da ih na kratko napustim, osećala sam prazninu. Falile su mi večeri kada bih sela na krevet i posmatrala ih, tako, bez namere ili plana. Onda bih ustala i nežno podigla jednu, onu koja je uspela da zaokupi najveći deo mojih misli i zaronila u nju, nesposobna da je ostavim do jutra.
Zato, mislim da ipak neću izabrati knjigu koja mi je promenila život! Neću, jer ih volim sve, na ovaj ili onaj način. Neću, jer mi je svaka, ama baš svaka od njih, omogućila da iskusim nešto izvan sebe same. Nešto veliko i nesagledivo, a opet tako malo i kompatktno, da se može uvezati i udobno smestiti između dve korice od papira.

Sara Fuks

Jana Stankovski
Knjiga koja je na mene mnogo uticala je Murakamijeva kniga O čemu govorim kad govorim o trčanju. Da, ona jeste o trčanju i jeste me motivisala da trčim više, ali nije to sve. Ova knjiga me motiviše generalno, u svemu što radim, ima neku neverovatnu pokretačku energiju. To jest, gospodin Haruki Murakami je ima. Mislim da pre svega govori o posvećenosti nečemu i iz tog razloga verujem da može samo pozitivno da utiče, šta god vi radili.
Fotografiju knjige ne mogu da napravim, jer je trenutno nemam kod sebe, ali šaljem vam jednu od svojih fotografija koja je nastala u toku trčanja, potpuno bez kontrole.

Jana Stankovski

Olga Markalova
Knjiga koja je imala veliki uticaj na mene je zbirka pisama Van Goga prijateljima.
Dobila sam je kao poklon u trenutku preispitivanja suštine stečenih znanja, svojih želja i ciljeva.
Nisam bila sigurna u smisao koji sam ranije dodeljivala svom radu i osećala sam se izgubljeno.
Svako Van Gogovo pismo me je pogađalo svojom iskrenošću i strastevenošću.
U opise svoje svakodnevice, tako poražavajuće prizemne, šaljive, ponekad tužne, je upleo velike sumnje, strahove, veru i nepokolebiva ubeđenja.
On je bio osoba koja mnogo posmatra i analizira. Čitajući tok njegovih misli i načine na koje je vodio debate sa samim sobom i sa svojim prijateljima sam osećala snažnu vanvremensku povezanost i ljubav prema tom fanatičnom, pomalo paranoičnom prelepom čoveku. Toplina, saosećanje i razumevanje su punili moje srce posle svakog pročitanog pisma. Sagledavanje meni tako bliskih stanja i unutrašnjih sukoba u njemu, mom omiljenom slikaru, me je navelo na prihvatanje istih u meni.
Pitanje smisla stvaralačkog procesa je takođe nestalo.
Zanimljivo je što me dan danas, u stanju nesigurnosti, nekoliko strana bilo kog njegovog pisma osnaže i oraspolože.

Olga Markalova

Julija Hočko
Knjiga koja je ostavila snažan utisak na mene je Murakamijeva Kad padne noć. To je bila prva njegova knjiga koju sam pročitala i posle nje želela sam da pročitam i ostale. Sviđa mi se njegov stil pisanja, a u ovoj knjizi i atmosfera koje se može osetiti i sa kojom se često poistovećujem.
Kad god bih imala neku obavezu koja se mora završiti ili neki rad, čitav dan bih to odlagala, govoreći da nemam energije. Noću bih dobila taj nalet inspiracije i želje za stvaranjem, baš kao i ti likovi koji su na neki način otuđeni, počinju da žive noću i bude se neki njihovi svetovi.
Čudno je koliko se toga može izdešavati za jednu noć, koliko se doživljaja, ali i opasnosti krije noću. Nekada shvatimo da smo najbezbedniji u našim domovima, ležeći ušuškani u krevetu i posmatrajući kako se predmeti u sobi ponovo naziru rađanjem novog dana. Tako zamišljeni u melanholično plavoj sobi, gledamo kako čarolija polako nestaje.
Posle te knjige, postala sam svesnija te plave sobe u meni.

Julija Hočko