Grafički i vizuelni roman (2)

Grafička partitura stripa

Strip albumi i strip sveske prerasli su u grafičke romane (graphic novels) sredinom 80-tih godina XX veka pre svega iz marketinških razloga kako bi se objedinjenim serijalima dodao prizvuk „obimnosti i ozbiljnosti“, što bi dodalo na „težini“ intelektualno potcenjenih priča u slikama. Međutim, suština stripa je u grafičkoj naraciji, u nizu prizor-polja koji ne moraju nužno da sadrže i tekst. Pripovedanje, dakle, zavisi od rasporeda i od likovnog sadržaja prizor-polja. Dobar strip je u suštini grafička mapa koja se prefektno čita u svom ritmu i sa sopstvenim stilskim izrazom. Složićemo se, zato, sa Krisom Verom (Chris Ware) koji opisuje strip kao vizuelnu partituru. Svako grafičko polje predstavlja notu, a strip čitate kao pesmu, kao simfoniju, kao harmoničnu celinu.

Pogledajmo primer navedene tvrdnje: strip One Soul Reja Fouksa (Ray Fawkes). Svaki rasklop stranica se sastoji od 18 polja, i to predstavlja narativnu osnovu stripa. Svako prizor-polje predstavlja priču o jednom čoveku, preciznije o jednoj duši. Dakle, sudbinu lika pratite uvek na istom mestu, od stranice do stranice, pa sve do treće dimenzije. Ovaj strip može da se čita i horizontalno, sleva nadesno, ali i vertikalno. Fouks, osim toga, održava i proporciju vremena. Pošto brojni likovi iz raznih vremena i sa različitih prostora ne žive isti broj godina, povremeno dolazi do zatamnjenja nekih polja kada lik umre. Tada učitavamo horizontalu vremena u trajanju svih likova. Međutim, pokojnici u pojedinim crnim poljima povremeno se oglase. To može biti odjek pamćenja onih koji su poznavali to biće, a može da bude i odjek posthumnog bitka. Grafički kontekst daruje nam u tom trenutku i trancendenciju. I kuda to vodi? Ka sve većim površinama crne boje, koji će se napokon stopiti u vremenski prostor zaborava. Otuda slika daje sebi kontekst na više nivoa: od hronološkog, preko simboličnog do metafizičkog. Simfonija svemira.

Grafički roman

U čistom obliku grafičke romane možemo prepoznati u trilogiji Brajana Selznika (Brian Selznick): The Invention of Hugo Cabret, Wonderstruck i The Marvels. Kod njega je struktura vrlo jasno razdvojena: tekst, pa slika (bez teksta), pa tekst, pa slika… i to na sasvim precizan način: tekst daje kontekst slikama, crteži bez reči daju kontekst tekstu. Dakle, naraciju nose tekst i slika naizmenično, što predstavlja pravi simbiotički oblik grafičkog romana.

Sledeći primer vodi nas ka grafičkom romanu kao nekoj vrsti palimpsesta. Tom Filips (Phillips) je uzeo Molokov (W. H. Mallock) roman iz 1892. godine pod nazivom A Human Document i počeo da vizuelno prerađuje njegove stranice (docrtava, slika preko teksta ostavljajući pojedine reči). Tako je nastalo delo Humument (sabijen naziv originala), koja predstavlja vizuelno-tekstualnu nadgradnju postojeće knjige. Ovaj ’roman preko romana’ postaje grafička mapa bogata nekom vrstom lirske proze, jer su pojedine reči iz postojeće potke ostavljene da mogu da se čitaju na nov način. Humument je vizuelno bogata lirska proza, ali je grafički roman zbog postupka jer nije moguće odvojiti tekst od svog likovnog značenja i od svog nezaobilaznog tekstualnog izvora. Primećujemo korake tekst –> slika –> tekst/slika.

Sličnim postupkom, ali bez grafičke nadogradnje, poslužio se i Džonatan Safran For (Jonathan Safran Foer) u svom delu Tree of Codes. On je uzeo englesku verziju romana Bruna Šulca Street of Crocodiles (brisanjem slova iz ovog naslova dobićete Tree of Codes) i isecao određene stranice kako bi se dobilo čitanje novog teksta po dubini.

Prema ovim primerima, možemo da zaključimo da grafički roman može da ima oblik u kojem se naracija dobija grafičkim intervencijama na samom tekstu, odnosno vizuelno tretiranje tekstualnog konteksta stvara novi narativni kontekst.

Kada govorimo o igranju sa tekstom, slikom i kontekstom, nezaobilazno ime je Grejam Rouli (Graham Rawle). U njegovom slučaju najbolje vidimo da se kod grafičkih romana teško možemo opredeliti za pojam žanr, već treba primetiti da je skoro po pravilu reč o originalnim, autentičnim delima koji su zapravo realizacija određene ideje. U tom smislu pogledajmo njegovo remek-delo Woman’s World. Čitav roman sastoji se od isečaka iz novina. To je ono što prvo primećujemo. Kada počnemo da čitamo, shvatamo da se radi o romanu iz urbanog miljea u svetu žena čija se radnja odvija 60-tih godina XX veka. Ali osim radnje romana, treba primetiti i da su sve upotrebljene reči i sličice uzete upravo iz magazina namenjenih ženama, koji su izlazili 60-tih godina XX veka. Dakle, kontekst romana potiče od grafičkog izvora, pa tekst nastaje kao posledica grafičke intervencije na postojećem tekstualnom izvoru i njegovom kombinovanju. Ovde imamo korake tekst/slika –> slika –> tekst.  Woman’s World je roman koji je mogao da bude napisan samo rečima. Međutim, pošto je nastao nizanjem grafičkih odlomaka (čija je sadržina tekst), on jeste grafički roman jer sjedinjeni tekst i slika daju narativni kontekst. I tu dolazimo do jedne bitne karakteristike grafičkog romana: grafički roman je (u suštini, ne po pravilu) neprevodiv, jer se njegov grafički jezik ne može „prevesti“. Ali o toj vizuelnoj neprevodivosti najbolje govori novi, vrli heroj kontekstualnih igara: vizuelni roman.

Ovo je drugi deo predavanja o Grafičkom i vizuelnom romanu koje je Zoran Penevski održao 6. marta 2017. studentima Fakulteta primenjenih umetnosti u okviru predmeta Grafika knjige. Prvi deo predavanja možete pročitati na ovom linku.