Grafički i vizuelni roman (1)

Kontekst u narativnom smislu

Osnovni problemi kod vizuelne naracije nastaju kod običnog definisanja prostora koje bi različite odrednice trebalo da pokrivaju. U svakodnevnom životu one se pojavljuju kao obična pitanja: po čemu se bogato ilustrovana knjiga razlikuje od slikovnice, ili šta odvaja slikovnicu sa tekstom koji izgovaraju junaci od stripa, gde je granica između strip-albuma i grafičkog romana… Situacija se dodatno komplikuje još nekim knjigama koje nisu nijedno od pomenutih, a koje možemo nazvati vizuelnim romanima. Kako onda pristupiti jasnijoj podeli dela koja pripadaju grafičkoj naraciji?

Pomoć bi najpre trebalo pronaći u kontekstu. Kontekst (lat. contextus, prema contexere – satkati) definiše se kao „govorna ili misaona celina kojoj pripada neka reč, rečenica i sl. i na osnovu koje se određuje tačno značenje i smisao datog dela govora“, ili kao „ono sa čim posmatrana pojava čini celinu, u okviru čega dobija pravi smisao ili izraz“. Na primer, ako upotrebim reč „izliv“, nužno je da ponudim i kontekst u kojem sam upotrebio taj termin kako bi informacija bila nedvosmisleno poslata, jer primalac poruke ne bi znao da li mislim na izliv krvi u mozak, izliv nafte iz cisterne, izlivanje noktiju ili nešto drugo. Očigledno je da kontekst omogućava da shvatimo značenje upotrebljenog termina. Kontekst je tkanje, okruženje iz čijeg okrilja može da se pojavi značenje; kontekst je periferija koja proizvodi smisao onoga što je u centru.

Pošto govorimo o vizuelnom (i tekstualnom) pripovedanju, zanima nas kontekst u narativnom smislu. Zanima nas odnos teksta i slike, tačnije mehanizam koji čini struktura likovnog i napisanog i koji stvara uslove da priča može da teče.

U tom pogledu, krajnji polovi su jasni. S jedne strane, tu su knjige gde je sav kontekst u rečenicama (književnost): prva rečenica daje kontekst sledećoj u nizu, te naredna (ili obe) daju kontekst trećoj i tako, neposredno i/ili kumulativno, sve do kraja. S druge strane, ako bismo govorili o delu u kojem isključivo vizuelni materijal (slika, slika sa tekstom, prizor-polje, kadar i sl.) daje narativni kontekst drugoj vizuelnoj jedinici, slobodno bismo mogli da to nazovemo slikovnicom, stripom ili grafičkim romanom bez reči.

Ilustracija i slikovnica

U najjednostavnijem odnosu su tekst i ilustracija. Ilustracija već po svom etimološkom poreklu ’osvetljava’ tekst, vizuelno ga pojašnjava (bez obzira na samostalnu likovnu vrednost), ali u narativnom smislu zavisi isključivo od teksta. Ilustracija je ćorsokak naracije jer nas vraća na tekst; ona je pripovedna slepa ulica – ma kako lepa, ne vodi nikuda.

Mnogo zanimljiviji je odnos teksta i slike u slikovnicama. Slika ovde može da bude grafička (nad)igrarija, moguće je da sam tekst bude vizuelno uobličen i time dobije novu grafičku notu, ali slikovnicu ovde najpre upotrebimo kao primer u kojem pripovedanje zavisi od odnosa teksta i slike.

Slikovnica nastaje i postoji kao narativno delo koje stavlja težište na vizuelni sadržaj jer je upućeno čitaocima sa manje čitalačkog iskustva, mahom deci. Otuda njen manji obim i najčešće kombinovanje teksta sa slikama. Srećom, svet slikovnica – iako zamišljen da bude omeđen i po obimu i po narativnoj složenosti – nalazi sjajne načine da odgovori na ključna pitanja o načinima pripovedanja. Pogledajmo sledeće primere jer slikovnice već iscrpljuju čitav spektar narativnog konteksta.

S jednog kraja narativnog konteksta nailazimo na slikovnicu bez slika! Tako je, to je The Book with No Pictures autora B. J. Novaka, slikovnica sa dizajniranim rečima osmišljena kao slikovnica koja vas izneverava, kao knjiga koja neprekidno odlaže slikovnicu u sebi, kao knjiga u kojoj Godoa glumi slikovnica.

Na drugom kraju narativnog konteksta izdvojićemo Flotsam Davida Wiesnera, perfektnu i složenu priču bez reči o dečaku koji na plaži nalazi foto-aparat koji može da snima pod vodom. Deleći čuda otkrića zajedno sa likom priče, čitalac u genijalnoj grafičkoj strukturi spoznaje svoje mesto u okeanu vremena.

Međutim, suštinu slikovnice možemo da vidimo na jednom pomalo neočekivanom mestu. To su u engleskom jeziku tzv. ABC knjige, slikovnice koje pomažu mališanima da nauče slova i prve reči. Veliki umetnik grafičke naracije Patrick McDonnell osmislio je vanredan način da deca uče slova – pomoću priče! U svojoj predivnoj slikovnici The Little Red Cat Who Ran Away and Learned His ABC’s (the Hard Way) on pokazuje kako priča počinje najpre slikom, zatim se svaki dalji korak vezuje uz jedno slovo abecede, a reč koja počinje tim slovom vodi naraciju dalje. Tako dobijamo priču kojoj slova (a ne reči i rečenice) daju kontekst, ali i slike uzvraćaju time što svojim kontekstom traže od čitaoca da prepozna koja je reč u pitanju, odnosno koju tačno reč priča traži od zadatog slova. Otuda imamo narativni trokorak slovo–>slika–>reč, koja pokazuje neodvojivost teksta i vizuelnog materijala u tkivu slikovnice.

Iako kratke, ove knjige pokazuju svu ozbiljnost odnosa između teksta i slike. Igra konteksta može da počne.

Ovo je prvi deo predavanja o Grafičkom i vizuelnom romanu koje je Zoran Penevski održao 6. marta 2017. studentima Fakulteta primenjenih umetnosti u okviru predmeta Grafika knjige.